25. rujna 2012.
Joan Sheen Cunningham prisjeća se života s njenim stricem, nadbiskupom Fultonom Sheenom koji je desetljećima bio lice Katoličke Crkve u Americi.
Jim Graves
Papa Benedikt XVI. proglasio je nadbiskupa Fultona Sheena (1895.-1979.) “časnim” 28. lipnja, i uskoro bi mogao postati prvi svetac, Amerikanac. Prije nekoliko generacija bio je lice Katoličke Crkve u Americi za mnoge upotrebljavajući svoju govornu sposobnost, osobnu samilost, poučavajući i koristeći moderne medije kako bi se mnogo ljudi obratilo na katoličanstvo.
Sheen se rodio u El Pasu, Illinois, i odrastao u nedalekoj Peoriji. Zaređen je za svećenika za Peorijsku nadbiskupiju 1919., i postavljen je za pomoćnog biskupa njujorške nadbiskupije 1951. i biskupa Rochestera 1966. Ali, Sheen je najpoznatiji po svojem radu na evangelizaciji preko medija. Bio je voditelj Katoličkog sata, radio-programa od 1930. do 1950., i Život je vrijedan življenja, televizijskog programa za kojeg je osvojio nagradu Emmy, od 1951. do 1957. Također je napisao više od 70 knjiga o teologiji, filozofiji, duhovnosti, braku, svećeništvu, i trenutnim događanjima, i pomogao je u obraćanju velikog broja istaknutih ličnosti vjeri.
Netko, tko je Sheena dobro poznavao i, nada se da će vidjeti njegovu beatifikaciju, je njegova nećakinja Joan Sheen Cunningham iz Yonkersa, New York, koja ima 85 g . Prije 75 g . Joan je napustila svoju obitelj koja je živjela na Srednjem zapadu i došla u New York kako bi pohađala školu pod paskom svog strica. Nedavno je podijelila uspomene na nadbiskupa Sheena sa Catholic World Report.
CWR: Kakva je bila vaša veza sa nadbiskupom Fultonom Sheenom?
Joan Sheen Cunningham: Moj otac, Joseph Sheen (1899.-1956.), bio je mlađi brat Fultona Sheena. Bilo je četvero braće Sheen; Fulton je bio najstariji, a moj otac drugi po redu. Druga dvojica braće bili su Thomas i Al. Moj otac je bio najbliži Fultonu.
Rođena sam u osmeročlanoj obitelji u Peoriii, Illinois. Moj otac je bio odvjetnik. Kad sam imala 10 g ., poslao me u New York da idem u školu, pod paskom moga strica, Fultona Sheena. On mi je bio kao drugi otac.
CWR: Dakle, bili ste bliski?
Cunningham: O, da. Zanimalo ga je sve u mom životu. Pozvao me da radim nešto vikendom. Ponekad, bi me odveo na klizanje u Rockefeller Center. Kupovao bi mi peciva. Ponekad bismo posjetili njegove prijatelje svećenike u crkvama.
Odveo bi me u trgovinu i izabirao haljine za mene. Kad sam bila starija, pitao bi me: “S kime izlaziš?” Kad sam se udala, namjestio mi je stan. Kupio je namještaj. Čak je otišao do veletržnice i kupio hranu za hladnjak.
Krstio je moje troje djece i dao im njihovu prvu pričest. Ustvari, dao je meni moju prvu pričest.
CWR: Budući da je bio poznata osoba, jesu li mu ljudi često prilazili na ulici?
Cunningham: Ljudi bi ga stalno zaustavljali. Htjeli bi se rukovati s njim. Uvijek bi se zanimao za svakoga tko bi došao, uzimajući vremena da ih pozdravi. Uvijek bi učinio da se osjećaju dobrodošlo, i nikad nikoga nije odbijao. Tada je bio samo moj stric, tek kasnije mi je sinulo da je poznata osoba.
Budući da je bio poznat po darežljivosti, ljudi bi ga često pitali za novac, govoreći kako ih sreća nije poslužila. Dao bi im 20 dolara. Pitala bih ga: “Kako znaš da te ne žele nasamariti; da stvarno trebaju pomoć?”
Odgovorio bi:“Ne mogu riskirati.”
Jako je volio siromašne. Kad je služio kao nacionalni upravitelj Društva za širenje vjere (1950.-1966.), posjetio je misije u Africi, i bio je uznemiren siromaštvom koje je vidio. Rekao bi: “O, kad bi mogla vidjeti siromašne duše tamo.” Koliko god da je volio poučavanje, mislim da je vrhunac njegove karijere bio položaj upravitelja Društva, kako bi mogao pomoći onim ljudima i misionarima koji su im služili.
Kad je postao biskup Rochestera, redovito bi išao u domove siromašnih ljudi da slavi misu. Bio je kritiziran. Ako bi se u tamošnju školu upisalo malo djece, on bi je htio zatvoriti, prodati namještaj, i dati novac siromašnima. Vidio je kako su siromasi u Rochesteru potrebni medicinske skrbi, pa je htio dati medicinski kombi, napuniti ga liječnicima i medicinskim sestrama, i voziti ga u dijelove grada gdje su siromasi trebali pomoć. Otišao je u lokalnu bolnicu s tom idejom, ali mu nisu htjeli pomoći.
Tadašnji su stavovi bili drukčiji. Nije bio naglasak na pomaganju siromašnima kao danas. Moj stric se uvijek brinuo za siromašne.
Također je bio ljubazan sa odbačenima. Sjećam se jednog čovjeka, koji je bio unakažen gubom i uvijek bi došao na njegove radio emisije. Ljudi u publici bi ga vidjeli, sažalili se i odmaknuli od njega. On bi mi rekao: “Joan, idi tamo i razgovaraj s tim čovjekom, vrlo je ljubazan.”
CWR: Kakva je bila njegova osobnost? Razmišljao je o sebi kao o ozbiljnom čovjeku.
Cunningham: Bio je ozbiljan, ali je također imao sjajan smisao za humor, i uspijevao je vidjet smiješnu stranu stvari. Znao je kako se od srca nasmijati. Ustvari, dvojica njegovih prijatelja bili su komedijaši Jackie Gleason i Milton Berle. Kad bi posjetio Kaliforniju uvijek bi se sastali.
Njegova dva najbolja prijatelja bili su biskup Toolen iz Mobilea, Alabama, i njegov brat, koji je također bio svećenik. Uvijek bi zabavljali jedan drugoga. Uzmimo za primjer rođendan biskupa Toolena: moj ujak mu je poslao bernardinca s bačvom oko vrata.
Kod kuće, volio je upoznavati ljude sa njegovim psom, Chumleyjem. Ne sjećam se vrste, ali bio je to veliki pas. Sam ga je trenirao. Rekao bi: “Dođi ovdje, Chumley, i sjedni. Korizma je, vrijeme za žrtvu.” I mahao bi komadom mesa pred psom. Pas se ne bi micao dok ne bi rekao: “Sad je Uskrs.” I pas bi pojeo meso. Također je naučio Chumleyja moliti: skupio bi šape i režao.
CWR: Bio je poznat po igranju uloge u obraćenju mnogih ljudi, uključujući poznate osobe.
Cunningham: Da. Sjećam se da sam upoznala Clare Booth Luce. Došla bi na doručak u njegovu kuću.
CWR: Kako je fizički izgledao?
Cunningham: Bio je nizak, možda 165 cm . Nitko od Sheenovih nije visok. Često ga je način na koji je bio fotografiran činio višim, ali nije bio.
Brijao bi se dvaput dnevno, i uvijek lijepo odijevao. Rekao bi: “Ja sam Kristov ambasador.” Ljudi su mu uvijek davali stvari. Na primjer krojač koji je krojio njegova odijela, ne bi mu naplatio punu cijenu.
Vozio je novi Cadillac. Prodavač u Washingtonu, DC bi mu dao novi svake dvije godine. Moj stric mu je pomogao godinama prije. Prodavač mu je rekao: “Grozno mi je s mojim zaposlenicima.” Moj stric je odgovorio: “Zašto ne dijelite bogatstvo s njima? Dajte im nešto od profita koji dobivate.” Čovjek je tako učinio, i posao se poboljšao. Novi Cadillac bio je njegov način da kaže, hvala.
CWR: I nadbiskup Sheen bio je poznat po pobožnosti.
Cunningham: Bez sumnje. Bio je uvijek vjeran svojem svetom satu, čak i kad je putovao u Afriku. Cijeli njegov stav i izgled imali su duhovni ton. Sjećam se kako mi je rekao da “se ne priljepljujem duhom uz materijalne stvari. Tako, ako ih izgubiš, neće biti važno.”
Ali osim što je bio religiozan čovjek, bio je također prizemljen. Razumio je ljude. Mnogi su mu došli sa svojim problemima. Svi su mu se divili i voljeli ga kao osobu. Tražio je savršenstvo u svom životu; vjerovao je da bi svatko trebao učiniti nešto sa svojim životom.
CWR: Nadbiskup Sheen bio je poznat po propovijedanju. Jeste li promatrali kako se pripremao?
Cunningham: Nije se koristio bilješkama kad je govorio. Pazio bi na sat, i kad bi bilo vrijeme za završetak, imao je poseban kraj koji bi pripremio. Bila sam zadivljena time kako je uvijek vremenski dobro govorio i dobro završio.
CWR: Što je volio jesti?
Cunningham: Jedva išta. Patio je od želučanih problema od dječaštva. To je u našoj obitelji.
Ponekad bih dolazila k njemu i kuhala mu. Pojeo bi mali hamburger, konzervirani grašak (maleni) i smokve za desert. Volio je slatkiše, ali liječnici su mu rekli da ih ne bi smio jesti jer je to bilo loše za njegov želudac. Ljudi bi mu slali slatkiše i kolače cijelo vrijeme; pojeo bi slatkiš ili keks samo kako bi mogao ljudima reći da je malo pojeo.
Stalno bi išao na večere i poslužili bi mu piletinu. Rekao mi je da mrzi piletinu, jer su mu to uvijek davali na farmi kada je odrastao. Rekao mi je da bi to gurao okolo po tanjuru kako bi izgledalo da je nešto pojeo.
CWR: Što su mu bili hobiji?
Cunningham: Volio je tenis. Igrao je dok mu liječnici nisu rekli da ne bi trebao više igrati. Također je svirao orgulje. Volio je glazbu, iako nije imao sluha.
CWR: Je li imao problema s nekime?
Cunningham: Teško mu je bilo sa kardinalom Spellmanom. To je dobro poznato. Moj stric je uspio skupiti puno novca za misije, a kardinal Spellman nije bio toliko uspješan. Zamolio je strica da mu da novac, ali on je odbio. Rekao je kardinalu: “Ljudi su donirali za misije, i novac mora ići za misije.”
Njihova rasprava je došla sve do Rima, i moj stric je pobijedio. Kardinal nije htio da govori u New Yorku, i rekao je svećenicima da ga ne puste u svoje župe. Sigurna sam da je to što je poslan u Rochester bilo kardinalovo djelo. To je slomilo srce mom stricu.
Pokopan je ispod glavnog oltara katedrale Sv. Patrika u New Yorku. Kupio je mjesto u Queensu i namjeravao je da ga tamo pokopaju, ali kardinal Terence Cooke je nazvao i ponudio da ga pokopaju u katedrali Sv. Patrika. Rekao je: “Želim se iskupiti za to kako se New York prema njemu ponašao.”
CWR: Kakvi su bili njegovi posljednji dani?
Cunningham: Pri kraju života imao je problema sa srcem. Nakon što je otišao u mirovinu u dobi od 75 g ., liječnici su mislili da bi mogao umrijeti. Prihvatio je to, iako je mnogo dana morao provesti u bolnici. Prijatelj svećenik je dolazio svaki dan kako bi mu pomogao slaviti misu.
Pomogla sam mu izabrati stan za mirovinu. Dva dana prije nego je umro nazvao me i rekao: “Dođi i pomozi mi, knjige su mi u neredu.” Došla sam i vidjela da sjedi na stolici, baveći se svojim stvarima. Pomislila sam, barem se vraća na staro.
Ali, dva dana kasnije je umro. Izgleda da je umro na putu za kućnu kapelu.
Nedostaje mi. Bio je predivan, predivan čovjek.
